Nena Crnčević - Poetry,Prose,AmaterFoto& Art

24/08/2026

BALONI SREĆE

Daleko putuju baloni sreće,
okrenuti smjer neće,
putokaz se okreće,
vjetar ga pokreće,
s obzora polako nestat će,
mog života proljeće.

Kad li je prije prošlo,
vrijeme što još nije došlo,
kuda lete moji dani,
kao staklo izrazbijani.

Moji sati samo su krhotine,
na rukama ogrebotine,
na usnama jecaj,
snažan sudbine utjecaj
ne mogu se oduprijeti,
vrijeme silama prijeti,
život za čas proleti.

Kroz aleje minulih dana,
kroz more nedosanjanih sanja,
baloni sreće stići će prije svitanja,
moje prazne ruke na obali snova
poput neizrečenog pitanja,

gdje je moja sreća smjer promijenila,
kad su moja jutra zanijemila,
gdje su nestali moji dani,
žarkim suncem obasjani.

Zadrhti tlo pod nogama,
oči zamagljene tugama,
nebo osjenčano dugama
prate balone na obzoru,
što kroz oblake prodiru.

Tragovima uspomena moje dane sivilom sudba oboji,
nestali su koraci tvoji,
odlutali na beskraja livade sanjive,
ostavivši iza sebe osjećaje ranjive,
što dušu mi rastrgali na komadiće,
otišli su daleko baloni sreće,
ništa više isto biti neće.

Samo vrijeme nastavlja let,
dok ti ne dođem na onaj svijet,
gdje mirisne zore svanut će,
sreća u meni i ljubavi proljeće,
koliko samo vremena trebat će,
dok sivilo ne zamijene boje,
beskrajne ljubavi tvoje i moje.

Autor :Nena Crnčević
20/2016

05/07/2026

05/07/2026

RUKE

Znate kakav je osjećaj kad vam nešto izmiče iz ruku a vi očajnički pokušavate zadržati među prstima niti koje pucaju pri rastanku, sigurna sam da znate jer barem jednom ste se od nekog teška srca rastali, u dubini duše se raspali kao osušene latice cvijeća nošene povjetarcem nedostajanja. E pa onda me razumijete kada vam kažem da je tog dana moj život zaostao u vremenskom vakuumu, tog dana kada je nestao s mojih poljana mirisnog cvijeća koje na povjetarcu laticama plešu obasjane suncem čije zrake na mene nisu pale. Iznad mene stvorio se oblak tame i samoće koja proći neće jer u meni sad ledom prekrivena duša ne može da oživi ni spomen na tebe koji nestao si pred svitanje, i za sobom ostavio pitanje kad ćemo se opet sresti,
na poljanama cvjetnim, opijeni mirisom prirode zatočeni u beskraju vremena.
Nedostajanje. Bolno stanje duše koja je izgubila svoju drugu polovicu bez upozorenja, bez prilike da mu kažem sve što sam htjela a nisam jer sudba nas je prevarila, u crno moj svijet zavila. Kako ikad ikoga više voljeti kao njega koji je ispunjavao svaku moju poru.Kao slagalica koja sjeda na svoje mjesto mi smo se spojili u jedno biće a sada nestala sam upola, pojeli me udarci bola koji ne prestaju ni kako vrijeme odmiče, a kažu da vrijeme liječi rane sve. Lagali su zar ne?
Na pragu zrelih godina ostala sam sama kao sjena na poljani uvelog cvijeća čije latice vjetar nosi niz brijeg raspršujući naše neodsanjane snove u nepovrat.
Pred očima izvor rijeke gdje smo na mjesečini plesali uz huk sova, mladi i puni snova, zaneseni ljubavlju koja nas je održavala na životu. Osmjeh na izmučenom licu mom oživljava uspomene koje plešu predamnom kao sjene. Na izvoru rijeke naše ljubavi na rastanku smo zanijemili, samo je ruka ruku čvrsto držala ali bujica ga je odnosila sve jače, iščeznuo mi je pod prstima, moje srce na tren stalo je kucati u prsima.
Od tog dana ja živim a ne živim, u danima sivim pod oblacima tuge, pokušavam proći ispod duge koja vodi na onu stranu gdje me čeka on sa osmjehom na licu,
vodi me prema suncu da mi ugrije smrznutu dušu od godina zime nakon njegovog odlaska na vječno cvijetne poljane.
Ruka u ruci, zadnji je tren koji pamtim i na mojim usnama neizrečeno njegovo ime kao nijemi vrisak, pred očima bljesak, kiša padala je da u njoj utopim suze od leda, dok usne njegove ljubila sam bez života a opet slađe od meda.
Rastanak boli zar ne? Sumnjam da će mi vrijeme ikad zacijeliti rane dok sam živa pa makar i ovako kad kao riba na suhom na škrge jedva dišem i kao da ne postojim, do ponovnog susreta dane i godine brojim. Valjda je tako moralo biti da pronađem srodnu dušu pa je izgubim u proljeću života kad bi me trebala krasiti njegova ljepota, ja propadam, sve dublje tonem u sjenu i mrak, prati me sivi oblak tuge gdje god da krenem, živote izvini mi se jer zbog tvoje sudbe klete za njim ja venem, venut ću dok ne iščeznem u svitanje zore, dok brzaci rijeke što me njemu nose žubore.
On čeka me. Ja ću doći, tad ovaj jad u meni će proći, tad bit ćemo potpuni, dušama sjedinjeni, okupani blještavilom sunca, tada zacijeliti će rane oko srca pod zemljom na poljani cvjetnoj s onu stranu života gdje smo se rastali bez riječi.
Ruka u ruci, prsti klize, zadržati se ne mogu, molila sam se Bogu da te uspijem zadržati ali nije čuo moje vapaje nijemih krikova koji su odjekivali poljanama izgubljenim u zaleđenom proljeću, kad smo imali u rukama svog svijeta sreću.
On čekati ce me i pružiti mi ruku, da u njegovu stane,
čekati će me jednog jutra prije nego zora svane.

Autor : Nena Crnčević

05/07/2026

VRANA I GALEB

Vranino perje miriše
na vrhove borova,
na katran zaostali s krovova
kuća na kojima orahe razbijaju,
s galebovima se uvik svađaju,
tvrdim orasima s visoka ih gađaju,
onda likuju,
pa još više zadirkuju
galebove duplo veće
od njih samih,
mozak neupotrebljiv a usta
puna smeća iz brodske lučice,
Vrane poput podle razigrane dječice grakću provocirajući,
Galebove da su kontejneri leteći,
pamet im isparila rujući
po plastičnoj vreći,
no nitko ne može reći,
da galebovi ne uživaju u sreći,
pomalo glupavi,
zabava za lude vrane,
koje krate dane,
akrobirajući nebom ponekad
neka pretjera,
pa mi dobaci dva-tri pera,
miris smolaste,
svježe slobode
sinuse probode,
kroz koje udišem čisti zrak,
poput izvora vode,
ostavljajući prašnjavi okus
čestica smoga,
gledam i divim se genijalnosti
ptičjeg roda,
kako gine za člana svoga,
pod kljunom galebova,
što inficiraju smećem
ranu pod krilom,
padaju perja po meni,
kao obasuta crnom svilom,
preplavljena jatima i jatima vrana,
zauzeta svaka stabla grana,
odaju počast paloj vrani,
u sred dana sve nestalo u tami,
pod krilima crnim, grimiznim
od krvi što kapnula je na beton
uzavrele moje ulice,
graktajući iz sveg glasa,
šireći žalosne vibracije,
stajale su dostojanstveno
te uzvišene ptice,
što u druge svjetove,
paralelne il dimenzionalne vode,
gdje vrane opet
teroriziraju galebove,
crna jedra bijela potapaju
u nebeskom moru oblaka
nošenih vjetrovima sa planina,
nebom crne se krila vranina,
kojima mogla ji se diviti satima.

©Nena Crnčević

05/07/2026

GRADE

Na tobom Grade
nadvili se sivo-modri oblaci,
rivom odjekuju moji koraci,
u tišini pred neveru,
kroz oblake munje deru
nebo iznad otoka u daljini,
puše južni vjetar silni,
kapi kiše osjećam na ruci,
valovi mora se razbijaju
o brodove u luci.

Koračam polako dok ljudi žure
sakrit se od nevere šta priti,
gledam tebe Grade i razmišljam
kakav si bio i kakav ćeš biti,
zvona Svetog Duje će zvoniti,
i kad ostanu samo ruševine
nekadašnjeg grada,
pod nogama nebodera
što se dižu u visine,
kradu mi te Grade,
kradu tvoj smisao i lipotu,
sve uspomene sakupljene u životu.

E moj Grade,
Da se bar može zaustavit vrime,
kad su dica skakala u more sa Tomića stine,
kad Varoš okupana suncem
zasvitli podno Marjana,
pa se čuju ćakule starih iz dvora,
sad kad prođem kroz Varoš
čujem samo tuđe jezike,
od našeg čovika ni govora.

Lip si moj Grade,
nedaj da ti novo
vrime dušu ukrade,
za mene nikad nećeš izgubit
svoju čar kad s prove gledam
rivu pod svjetlima dok
brod ulazi u luku,
tad krenu žmarci od ruku
kroz cilo tilo od lipote,
ma koliko te gazili
uvik ću bit tvoje dite,
voljeni grade, moj Splite.

Autor : Nena Crnčević
40/2016

05/07/2026

ZAROBLJEN

U mom oku zarobljen,
u labirintu izgubljen,
između stijenki od stakla,
vrata raja i pakla
jedini su izlaz iz zatočenja,
sloboda je poput snoviđenja.

Rukama tražiš u magli
tračak svjetla kao nadu,
pluća kidaju udisaji nagli
da bi prodao dušu vragu,
samo da pronađeš ta vrata,
jedna od srebra, druga od zlata,
a magla ih krije iz inata,
pred tobom tmina nepoznata,

čuju se otkucaji sata,
tik tak, tik tak,
labirint od stakla zagrnuo mrak,
svjetlo na kraju tunela je vlak,
što juri na tebe jer po tračnicama hodaš,
a ti naivan se nadaš
da si pronašao izlaz,
kapi pješčane kiše klize ti niz obraz,
staklenim zidovima labirinta
bljeska tvoj odraz,
bacaš se na mokru zemlju
i priznaješ poraz,

moj si zarobljenik,
u oku čuvam tvoj lik,
tvoj sam anđeo i vrag,
povratka nema više natrag,
slijedi svoga srca trag
pa ćeš vidjeti drugu stranu medalje,
od cilja si sve dalje
jer te dušo moje ljubavi strah,
da ne postaneš od mojih
poljubaca
pepeo i prah,

tihim hodnicima čuo se uzdah
čovjeka na mukama,
što u mraku napipava rukama,
vrata od srebra il zlata,
nije važno dal pakla ili raja,
samo da lutanju labirintom
ugleda plamen kraja,
veličanstvenog sjaja,
koji dopire iz dubine moje duše,
zidovi od stakla se ruše,
komadići krhotina kao dijamanti blistaju,

oči se u duši plamenoj ogledavaju,
samo treba znati vidjeti
bez predrasuda sljepila,
tvoje korake sam da ne odu zalijepila,
tajni prolaz sam ti otkrila,
srebrom i zlatom svoje tijelo pokrila,
zaključala sam te i bacila ključ,
nitko više ne može uć,
a ti ne možeš izaći,
tu se krije blago koje trebaš pronaći,

kad poželiš zauvijek ostati,
vrata ću ti otključati,
znam nećeš pobjeći,
kad spoznati ćeš istinu o sreći
koja se krije u stvarima malim,
potonut ćeš u dubinama mojim,
doseći ćemo zajedno vrhunce,
kada otvoriš mi svoje srce,
zaključaš me i baciš ključ,
da nijedna u njega više ne može uć.

Autor : Nena Crnčević
16/2016

05/07/2026

01/07/2026

ČEKAJ

Čekaj... ne žuri.....zastani bar malo....
Zar svijet će nestati
ako odmoriš na tren?
Stani, sjeti se kako je
biti opušten i lagan kao perce,
kako je kad ti smijeh
škaklja nepce....
Čekaj, jer vrijeme čekati neće....

Autor: Nena Crnčević