07/10/2026
U mojoj krštenici piše da se zovem Kaliopa Helena Stefanidis. U mojoj najnovijoj vozačkoj dozvoli (izdatoj
u Saveznoj Republici Nemačkoj), moje ime glasi, jednostavno, Kal. Bio sam golman u hokeju na travi, dugogodišnji član Fondacije za zaštitu morskih krava, povremeni posetilac grčke pravoslavne crkve, a veći deo svog radnog veka proveo sam u američkoj državnoj službi.
Poput Tiresije, bio sam najpre jedno, a zatim drugo. Drugovi u školi su me ismevali, doktori ispitivali, specijalisti
pipkali, a March of Dimes analizirao. Jedna crvenokosa devojka iz Gros Pointa zaljubila se u mene, ne znajući šta sam. (Sviđao sam se i njenom bratu.) Jednom sam prošao kroz gradske nemire vozeći bicikl iza tenka; u bazenu sam postao legenda; izašao sam iz svoje kože da bih ušao u drugo telo – i sve to pre svoje šesnaeste godine.
Ali sada, u četrdeset i prvoj, osećam da se ponovo rađam. Nakon više decenija, ponovo se sećam umrlih
prababa i pradeda, davno izgubljenih rođaka, nepoznatih srodnika ili, u slučaju ukrštenih porodica, kao što je moja, svih njih zajedno. I zato, pre nego što bude kasno, želim sve da zabeležim: putovanje ovog gena kroz
vreme. Pevajte sada, o Muze, o recesivnoj mutaciji mog petog hromozoma! Pevajte kako je pre dva i po veka procvao na padinama Olimpa, gde padaju zrele masline i čuje se blejanje koza. Pevajte kako je putovao kroz devet generacija, neprimetno se taložeći u zatrovanom basenu porodice Stefanidis. I pevajte kako je Sudbina, u vidu masakra, ponovo pokrenula ovaj gen; kako je
poput semenke preleteo okean, stigavši čak do Amerike, gde je plivao kroz industrijske kiše sve dok nije pao na plodno tle materice moje majke, negde na Srednjem zapadu.
Oprostite ako ponekad zvučim pomalo homerovski. I to nosim u genima.