14/07/2026
⛔️STOP⛔️
U samo jednoj godini 365 dana 62 života su spašena.
Šezdeset i dva psa dobila su priliku živjeti.
Ne zato što nam je zakon ureden i sustav savršen.
Ne zato što je netko drugi preuzeo odgovornost.
Nego zato što ih mi nismo mogli ostaviti tamo gdje su bili ostavljeni.
I da, za to sam platila kaznu u državni proračun.
Platila sam zato da bi oni živjeli.Iako sam postavila pitanje tko i koliko plaća za njihovu smrt nitko mi nikada nije odgovorio.
Danas, dvije godine kasnije, isti oni koji nisu uspjeli u svom naumu da mi se psi oduzmu i odvedu u logore, nastavljaju s istim obrascem prijave, pritisci, klevete, javna suđenja, insinuacije i pokušaji da se uništi svatko tko brine o napuštenim psima i svatko tko se usudi nama dati podrsku,nasi veterinari koji pomazu nasim psima odmah su i oni na meti progonitelja.
A sada smo jos došli do toga da nas se javno ucjenjuje:
ako ne povučemo svoje tužbe, “proganjat će nas”.
Nakon toga stižu i mailovi mom odvjetniku, s pitanjima kao da ih postavlja državni inspektor, policija ili sud.
S kojim pravom?
Osobe s kojima ne želim komunikaciju, koji me godinama javno prozivaju, nemaju nikakvo pravo tražiti od mene popise, evidencije, dokumentaciju i privatne podatke o psima u mojoj skrbi.
Nadležnim institucijama odgovaram službeno.
Facebook istražiteljima ne polažem račune.
Sada se ide toliko daleko da se insinuira kako mrtve pse negdje zakopavamo.
Dakle, po toj bolesnoj logici spasimo psa, liječimo ga, hranimo, plaćamo kazne da bi živio, a onda ga “ubijemo i zakopamo”?
Postoji li granica?
Zabranu obavljanja djelatnosti skloništa dok ne dobijemo rješenje koriste kao nešto veliko i strašno. A istina je jednostavna: meni nitko ne može zabraniti da budem čovjek.
Ne kršim nikakvo rješenje time što ne okrećem glavu od živog bića koje u tom trenutku ovisi o mojoj milosti.
Ovo je moja kuća.
Moj dom.
Moje dvorište.
Napusteni psi o kojima brinem.
Vrata svoje kuće otvorit ću onome kome ja odlučim bilo da je to čovjek u nevolji ili napušten pas. To nije ničiji javni poligon za iživljavanje, koliko god neki pokušavali prikazati moj dom, moju obitelj i moje pse kao svoju temu.
Psi nisu javna predstava.
Moja obitelj nije javna predstava.
Moje dvorište nije javna predstava.
Donacije koje ljudi šalju meni kao fizičkoj osobi za pse o kojima osobno skrbim nisu kriminal. Voljela bih da mogu sama nahraniti sve te pse bez ičije pomoći, ali želje su jedno, mogućnosti drugo.
Udruga već godinama nema produženi mandat i ne djeluje jer nema osobu ovlaštenu za zastupanje. Pse sam preuzela ja osobno, zajedno sa svojom obitelji. I za njih odgovaram tamo gdje trebam pred institucijama, ne pred ljudima koji su se sami proglasili sucima, inspektorima i državnim službenicima.
Ako netko ima dokaze neka ih preda tamo gdje treba.
Ako netko ima pitanja iz nadležnosti inspekcije neka se obrati inspekciji.
Ali da će mi netko tko me godinama javno razvlači, vrijeđa, prijavljuje i prijeti “proganjanjem” slati upitnike i tražiti da mu polažem račune o psima u mojoj kući tu su se gadno prevarili.
Ja nisam niti necu prestati spašavati pse zato što se nekome ne sviđa što ih spašavam.
Ako pas dođe do mene — živjet će.
A kome je to problem, neka se zapita što je u njemu umrlo da mu smeta nečija odluka da ne okrene glavu od napuštenog života.
