29/08/2026
IZABRANE PRIPOVJETKE
Mihailo Lalić
Izdavač: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
Izdanje priredio i predgovor napisao Božo Koprivica
Cijena: 6,20€
Miahilo Lalić i voda sve pamti , Božo Korivica
Odlomak iz predgovora knjizi:
"Godine 1914, prodrli Crnogorci u Romaniju, zanoćio Đoko Šajov Pavićević u muslimanskom selu. Na prenoćištu naišao na nekog starca sa slomljenom nogom, upitao ga kako je slomi: Ovo ste me vi Crnogorci, udesili, kaže starac, kad sam s Omer-pašom pošao na Crnu Goru. Imao sam osam brata, svi su poginuli između Planinice i Novog Sela, ali ja to tada nijesam znao. Kad smo se k Veljem brdu primicali vidio sam ranjenog Crnogorca: mlad, leži, a p***a mu ostala dva metra daleko od njega. Potrčao sam da ga posiječem, a on skoči na jednu nogu, zgrabi pušku i opali. Pogodi me u nogu. Čini mi se da me baš u nogu nišanio - mogao je da me ubije, ali nije htio. Onda reče: ̦A sad, Turčine, sjedi da razgovaramo. Odakle si?̕ I tako porazgovaramo se, a onda izbiše naši i jedan krenu da ga posiječe. Odbranih ga, prijeteći da ginem za njega. Odmah zatim naletje Radulović s Crnogorcima i jedan gna da mene posiječe. Ne dade me Crnogorac. Poslije su me pokupili i odnijeli na Cetinje, liječili i izliječili, pustili me da biram kud ću. Izabrao sam da se vratim kući. Tamo sam doznao da su mi osam brata poginuli od Planinice do Novog Sela. Poslije sam se oženio i širok trag ostavio - deset je kuća od mene u ovom selu...
Đoko Pavićević bio je najstariji ratnik u NOP-u, najstariji jugoslovenski partizan. Na jednoj fotografiji vidi se, malo je mutno svjetlo, sunce je, a fotograf nije bio vješt s bledom, kako Ivan Goran Kovačić, u malom predahu spava u krilu Đoka Pavićevića. I zato u ovom malom izboru iz Lalićevog dnevnika ima moju naklonost, malo i po nikšićkoj dijagonali: „Negdje 1922-23, kad su radile komisije za dodjelu invalide, bio je Đoko Pavićević predsjednik jedne. Odjednom dođe pred komisiju starica sa zgrčenom rukom. - Zar si i ti invalid? - Jesam. S Grahovca. - Kako? - Bila sam donijela brašnjenik mužu: na pleći brašnjenik, a na prsi dijete. - Pa donese li ga?
"Lalić je kao predratni komunista teško odbolovao zločine s Golog otoka: „Pričaju mučenici da se na Golom otoku bila pojavila i zla bolest beri-beri. Od avitaminoze se proširi karlica, nastanu i druge deformacije: sklonost da se plače, strah od pretvaranja muškarca u ženu. Kažu da je jedan od šefova, tješio svoga druga iz borbe, oboljelog osuđenika: ̦Ne plači. Mašo; nije to baš tako strašno. Pa i ako se pretvoriš u ženu, udaćemo te za nekoga.“ Osuđeni ljekar Nikola Nikolić, prepoznao je znake bolesti i saopštio upravi logora njeno ime. Sprdali su mu se i preko volje dopustili da se pošalje njegov izvještaj: Kad su medicinski stručnjaci u Beogradu potvrdili da je moguće da se ta bolest pojavila - doktor Nikolić je zatražio pšenicu, da njome liječi bolest. Upravljači su mu rekli da je on lisac: hoće tako da popravi hranu logorašima. Dali su mu samo polovinu količine koju je tražio. Ipak je uspio da suzbije bolest... Kakav Kafka!... Naši su ga davno prevazišli - ne pisci, nego policajci... Ili dnevnički zapis, 13. decembar, 1966
Ne, no bješe borba već počela i zajačila. No rekoše: bacite brašnjenike, nema se kad to, nego da se prinosi municija. A nije mu bio potreban brašnjenik - pogibe on tog jutra. Nas žene, ̓iljadu žena - sestre, majke - natovariše da nosimo municiju. Natovariše i mene: dva kašeta municije na leđa, a dijete od sedam mjeseci na prsi. Primakosmo se. Gine se, ginu i žene. Trideset i sedam ih je poginulo, a mene pogodi, te mi slomi lijevu ruku, a rani mi sina na prsi. Izvukoše žene i mene i dijete. - A je li ti živ taj sin sad? - Bio je živ, pa pogibe na Bardanjol. - Komisijo, ustani na noge! - viknuo je Đoko, pa su oficiri, ljekar i pisari ustali na noge pred začuđenom staricom.“ Ove bi dvije skaske mogle da uđu u svjetsku antologiju kratke priče. Evo, latino-američke kratke priče, posebno argentinske. Ima tu nešto - Crnogorci i gaučosi. Maradona - Savićević, Kempes - Jovetić...
Lalić je kao predratni komunista teško odbolovao zločine s Golog otoka: „Pričaju mučenici da se na Golom otoku bila pojavila i zla bolest beri-beri. Od avitaminoze se proširi karlica, nastanu i druge deformacije: sklonost da se plače, strah od pretvaranja muškarca u ženu. Kažu da je jedan od šefova, tješio svoga druga iz borbe, oboljelog osuđenika: ̦Ne plači. Mašo; nije to baš tako strašno. Pa i ako se pretvoriš u ženu, udaćemo te za nekoga.“ Osuđeni ljekar Nikola Nikolić, prepoznao je znake bolesti i saopštio upravi logora njeno ime. Sprdali su mu se i preko volje dopustili da se pošalje njegov izvještaj: Kad su medicinski stručnjaci u Beogradu potvrdili da je moguće da se ta bolest pojavila - doktor Nikolić je zatražio pšenicu, da njome liječi bolest. Upravljači su mu rekli da je on lisac: hoće tako da popravi hranu logorašima. Dali su mu samo polovinu količine koju je tražio. Ipak je uspio da suzbije bolest... Kakav Kafka!... Naši su ga davno prevazišli - ne pisci, nego policajci... Ili dnevnički zapis, 13. decembar, 1966:
"Prije neki dan reče mi prijatelj da je B.R. na Golom otoku predosjetio da mu prijeti smrt. Bio je slomljen, spreman da prihvati sve uslove, da revidira stav. Onda ga je jednog dana pozvao komandant logora. Umjesto saslušavanja ili uobičajenog sprdačenja on mu je ponudio čašu rakije. Kad je izašao B. R. je rekao:
̦Dao mi je čašu rakije, mora da mi se nešto strašno sprema.̓
Tako je i bilo: kamenovali su ga kriminalci iz Bosne, dovedeni da tamane komuniste koji se nijesu presaldumili na vrijeme.” Negdje s one strane groba priča R. B. sa Radom Bašićem iz kolašinskog zatvora. Ili Lalićev sumatraizam. Pomenuo sam i rimu onih pjesama koje u predsmrtni čas, uz gusle pjeva Bašić i priče “Podzemni svatovi". Rade Bašić i podzemni svatovi. Sistem refrena djeluje u Lalićevim epskim pričama, pa se ovaj izbor priča može čitati i kao roman. A lirska linija je često fantastična aura Lalićevih priča.
Zapis iz 1967: "Raco Ivezić iz Kolašina predvodio je Italijane kad su ubili braću Drljeviće. Pri povratku, upitala ga je žena iz sela: Koji bi to, a on joj je odgovorio: - Ja sam Mujo Grubač iz varoši. Kad su partizani ušli u varoš, umjesto da ispitaju stvar - jedan od prvih poslova im je bio da uhvate i strijeljaju Muja Grubača ni kriva ni dužna.” Ili zapis 28. jun - srijeda, 1988. “Velika proslava Kosovske bitke. Plašim se tolikog mnoštva, ogorčenja sabranog na jednom mejstu. Na velikim skupovima nije lako izbjeći nesreću.” Nekako da se dokotrljam i do priče „Podzemni svatovi“. Tužbalica je veliki rod, veliki žanr u svjetskoj lirici. Od Jova u Bibliji i Prijamove tužaljke u Ilijadi, i Ahilejevog plača za Patrokolom do Kavafalijeve pjesme „Ahilejevi konji.“ Kod Lalića je tužbalica uz kolijevku. U tom znaku je i likovnost s početka priče Podzemni svatovi:
"Izašli smo pred pećinu zvanu Tamnik (vidi ime) - tu nam više nema opstanka čim su je tragovi opkolili. Crnimo se na snijegu...“ Partizani se dijele u male grupe (po dvojica, četvorica) da negdje predane, prezime neki tjedan: „... ostadosmo nas četvorica na prtini kao vuci. Kamo sreće da smo vuci - znali bismo kud da krenemo.“ I krene odiseja partizana, odiseja po snijegu, negde (se sklone) jedan dan, negdje jednu noć dok nijesu došli do kuće „Branka Ćirovića da Mariju pitaju zna li đe su naši, uto me Kačak zaustavi: Čini mi se da neko pjeva. I meni se pričinjava već odavno - huji voda... Upravo ne pjeva nego tuži da to nije neki od njih poginuo.“
Zazor je i strah sad ući u kuću pa se Kačak pripeo uz prozor i sluša tužbalicu: I prevodi pjesmu: „Poginuli su i Paun i Branko...“ Stric i sinovac: „Paun se ubio revolverom, a Branko se ranjen držao dok je poginuo - oko njega su našli razbacana dvadeset i dva metka kresanika... Tužaljka se više ne čuje nego samo kako se ljulja kolijevka.“ Dok se snebivaju da uđu tu crnu kuću čuju glas: „Ako je na grobu zabranjeno, barem ovdje nema niko da nam brani...“ Tužbalica kao vješt pripovjedač, grob u kući, u pjesmi pretvara u karneval. Nadigrava smrt. I nagovara strica Branka da sinovcu kupi svatove. U tom svadbenom ritualu najteže je izabrati starog svata:„... il Jovana Poljanina rad ponosa zor junaka bez uzmaka ... na kuću mu gavran pade kjunom šljeme zatvorio zadovijek... Il Jagoša učitelja zovi Branko ostade mu škola prazna... A za endju uz nevjestu, uz nesreću, uzmi Jevru Jagoševu nesrećnicu - đeca joj se poskitaše... Uzmi Janka za barjaka da predvodi tužno kolo, Janko, oro... A za kuma Svetozara Jovanova da vam društvo razveseli i razigra... zovi Maku Jankovića s Krnje Jele da poigra i zapjeva Maka soko...”
Iz ovih priča iznijedrili su se svi Lalićevi romani. Lado Tajović je junak iz ovih priča. I „Lelejska gora“ je veliki lelek, unutarnji monolog, karnevalski podvig Lada Tajovića. Partizana, samotnika, desperadosa u velikoj igri s đavolom. U kolu s đavolom i s anđelima. Lado Tajović ili muška tužbalica, monada. „Lelejska gora“ među deset najboljih jugoslovenskih romana druge polovine dvadesetog vijeka. Ili čovjek može, uvijek može više da podnese od onog što mu se čini, to bi za Lada Tajovića rekao veliki pjesnik Tomas Venclova. A preciznije: „da je i najgore što se može dogoditi ipak nešto manje od onog što se može podneti.“
Slika Petra Lubarde
Zametak romana "Lelejska gora" je i u priči "Dozivanje". U toj priči Savo Batrićev ima dvojnika. Dvojnik je izveo Sava Batrićevog iz njegove jedine kuće, iz zemunice i spasio ga smrti. U finalu priče on sa jednog visa posmatra kako se digla cijela četnička Vinicka u hajku na njega i kako su bombama raznijeli njegovu kuću. U zemunici su našli hljeb Sava Batrićeva: "stizala (je) vojska iz potjere - oznojeni, namagarčeni, ljuti zato." I kraj priče kao fantastika realnosti: “... naprijed idu povjerljivi, noseći u rancu hljeb nađen u zemunici. Kako stignu pred koju kuću tako traže domaćicu da iznese tepsiju za hljeb. Stanu - gledaju, ugađa li se hljeb što ga nose u tepsiju, naredio im je Panto Sajčić da ne razminu nijednu kuću, ni njegovu - posumnjao je najzad u sve, pa i u svoje…” Odakle potiče tu Lalićeva velika glad za pričom?
U Staračkim poslanicama - Epistolae Seniles Lalić se sjeća čuda iz djetinjstva: „Čudno je bilo okomito brdo Klini, put niz selo, most preko rijeke, vodenica, vrbe što je zaklanjaju i praznina koja je otkriva iznenada. S te strane je odjednom naišla sama majka, zabrinuta. Lice joj je bljesnulo radošću što me vidi u igri s djecom... Otada je prošlo više od pola stoljeća... Kad tu naiđem, makar i noću bez mjeseca, čini mi se da me obasjava drugo sunce - mjesčinasto, sjetno, sakriveno, osmjehnuto tiho sunce, ono od njenog osmijeha koji mi se ubrzo zatim ugasio. Ugasio se, ali je baš tu ostavio neki svoj odsjev koji još traje i privlači me, razvedri me i ohrabri: nije život tako strašan kao što izgleda po knjigama.”
Mati Lalićeva umrla je kad je on imao četiri godine, tri i po. Njegove su priče, hodanje po mjesečini, do onog majčinog osmijeha... Ili: Vlado Jočić i ja bili smo u čudnom srodstvu... koje nema imena. Naše majke, Divna i Stana, umrle su od španskog gripa početkom jeseni 1918. istog dana, i sjutradan su sahranjene na seoskom groblju pod starim dudovima. Bilo je kao da ih je smrt ... posestrila... ja sam imao nepune četiri godine, a Vlado samo dvije - ja sam nekako uobrazio... da sam mu stariji brat koji treba da ga vodi, čuva i štiti od opasnosti... Znam samo da sam malog Vlada, kad se sprema da zaplače, uspijevao da utješim pričajući mu priče. Nijesu to bile bajke iz knjige, nego moje lagarije... Nije mu smetalo ponavljanje, ni kad mojoj pažnji izmakne te neki od onih žrtvovanih koje sam negdje ranije pogubio, ustane i počne da stvara čuda...“
I Servantes je gubio magarca Sanča Panse, pa je to moglo da smeta univerzitetskim profesorima, ali Šeherazadi i meni nije. Pričao je Lalić priče Vladu priče i dok su od Trepče do Berana išli u školu. Deset kolmetara do škole, i naabarot. Bilo je tu još i druge djece. Pričao je Lalić priče i u kolašinskom zatvoru, preuzeo je da nadanje produži „i preko groba“: “U zatvoru, gdje su svakog dana po dva-tri izvodili na strijeljanje, a uveče je trebalo hrabriti, ili barem zabaviti one što su osuđeni na kratko čekanje, pa i sebe.“ Uspijevao je to Mihailo Lalić znaju to i Vlado Jočić, i Tadija Čemerkić, i Jovan Drobnjak, i Rade Bašić, i Lado Tajović, i Joka Baletić, i Đurđa Vlahović, Momčilo Nedić... Slušaju i „preko groba“ priče Mihaila Lalića jer: sad, i vazda smrt fašizmu nikad neće umrijeti:
“A vi da li možete da svirate nokturno na olukâ flauti.”
Lalić ili Majakovski ili ja: „... i svuda gdje je bol - ja sam cio.“ PS: Ono no Komaći napisala je, davno, produženi haiku o ljubavi, o ljubavi od koje je veće samo prijateljstvo: “Misleći na nj Zaspah, a on se namah Preda mnom nađe. Da znadoh da to beše san Probudila se ne bih.”
Prijateljstvo, odanost gdje drug druga izdati ne htjede odvelo je partizane do pobjede. Evo scene ranjene Đine, sa znacima tifusa i Vučina u priči "Posljednje brdo": "To što ona ne jauče i ne vrišti znači da je najzad nekako naučila. Nije to teško naučiti - samo se zagrize donja usna i misli se na nešto drugo i šapuće se: sve je to ništa… Bol i neke ogrebotine. Jedino je važno na svijetu da neko može glavu da založi za drugog.” Prijateljstvo kao fantastika u priči Mihaila Lalića: ”Neće da pusti, ni da ostavi stegnuo je zube i dalje vuče, a zato je i tamna šuma krenula odozdo u sretanje.” Sve je danas performans, prikazanje. Pa zašto onda ne bi u Crnoj Gori glumci, slikari, muzičari, pisci svake godine, neka to bude partizanska tradicija, podsjetili na ritual časne smrti Ljuba Čupića, Gojka Kruške, Đurđe Vlahović, Ruže Rip, Momčila Nedića...:“Ne smijemo ništa započeti što bi narod viteštvu zažeglo što bi svete kosti prađedovske ogranulo, da u grob igraju.”
Gledaj likovnu čudesnost smrti mlade Joke Baletić. To je priča “Pred potjerom” i još jednom mala fusnota o tišini u toj priči. Tišina kao likovnost i kao žeđ:
"Bješe dan mirni oktobarski - ne čuju se p***e ni topovi… No kao da se zemlja rata zasitila i smirila. U tišini se čuje rijeka kako pjeva, u vrbljaku vodenica… Znao sam da to neće dugo potrajati. Selo je opet istaklo dimove i na livadi pasu krave. Četiri ovce pribile se jedna uz drugu jer ni tišini ne vjeruju, bijeli konj se povukao u prikrajak da im ne smeta, šuma se privukla s mrljama žutila te kao da i ona uživa u mirovanju i na suncu." Ovo je prolog za likovnost časne smrti Joke Baletić. Mladu djevojku doveli su u zatvor u prnjama. Mislile su druge zatvorenice da će je voditi na Cetinje da joj sude pa su se pobrinule za čist veš, za prikladan kostim da se ne bruka pred pasjom sortom:
"A Marija zvana Njemica po tome što joj majka rodom iz Njemačke, dala joj je svoju vjenčanicu da je obuče jer se nije moglo naći ništa drugo. U toj vjenčanici je Joka Baletić izvedena na vješanje." Veliki Poljak Stanislav Vitkijevič mi šapuće, iz svog samoubistva ne, vješanje, nego vjenčanje: “Vješala su za nju bila napravljena u varoši, nosio ih je Bago gluvi, pekar mirni, bezazleni ponosito - jer mu je to bilo prvi put u životu da radi nešto javno i veliko. Joka je van grada prevezena kolima malim, pratili su je Boško Agram, nekakav visoki žandarm Jevrema Šaulića i policajac zvani Gering. Sva trojica su imali na reverima velike značke s natpisom Smrt komunizmu." Te značke svjetle na reverima velike većine građanina Jugoslavije i to baš onih čiji su očevi, nezasluženo, od komunizma imali najviše koristi. Kao Bago pekar gluvi bezazleni. Ili Joka naspram svjetine kao vilenjak: "kad je izašla iz kola podizala je vezane ruke u znak pozdrava ili prkosa…"
I sad novi kadar: "Gledale su je žene s kozama iz Trebjese i čudile se: Vješala, žandarmi, među njima visoka djevojka u bjeloj haljini do zemlje, blijeda, bijela kao vila maše nekom iza brda kao luda… Objesio ju je Šaban šinter. Konopac joj nije došao pod grlo no se zadržao ispod brade. Zbog toga se duže mučila i trzala, te haljinu zasukala. Milutin Jovanić piljar, svaštočinja, pljunuo ju je, vukao dolje, haljinu joj pocjepao da pokaže kako i on mrzi komuniste…” Šinter (i) piljari protiv gradske, gorske vile. Voda sve pamti: "Mada je vodopad ućutkan Davno Njegovo ime Kao da i sad huči." Huči, huči Sutjeska… Ili: "Žbun posečen već za vatru Počeo je da pupi." Ili: "Kada zauvek odem Nek budem, kao i Mesec Sadrug vode." Mihailo Lalić i voda sve pamte.
"Tebe braća ćutke zakopaju"
Lalićev dnevnik pokazuje da je pomno pratiio savremenu poeziju. U svoj dnevnik uveo je i tri pjesme mladog Miloša Komadine, mog druga iz redakcije Književnih novina. Jedna od tih pjesama (Lalić je unio tri) rimuje se sa pričama Mihaila Lalića. To je pjesma „Braća“.
“Braća kopljem zatvaraju vrata Gledaš u nebo, čupaš kosu, plačeš i proklinješ sebe, što imaš takvu braću. Braća mačem beru cveće. Iskradeš se, pobegneš na polja legneš i mirišeš cveće sa zemlje. Braća idu da te traže. Vratiš se a kuću ne zatvoriš. Zlikovci te u njoj nađu i zakolju. Tebe braća ćutke zakopaju. Mrtvome mi nešto došlo teško.”
Braća 1941-1945. i 48, braća 1991-92."
Tel: 020/602-625
E-mail: [email protected]
besplatna dostava na teritoriji Crne Gore za iznos porudžbine veći od 20 eura
